Branislav Nušić – Biografija

Alkibijad Nuša, mnogo poznatiji kao Branislav Nušić, bio je srpski književnik, majstor komedije, humora i smeha, pisac romana, drama, priča i eseja, začetnik retorike u Srbiji i istaknuti fotograf amater. Bio je odličan zabavljač šire pozorišne i čitalačke publike koja mu je uvek bila naklonjenija od kritičara.

Branislav Nušić rođen je 8. oktobra 1864. godine u Beogradu, nedaleko od Saborne crkve, kao Alkibijad Nuša u cincarskoj porodici Đorđa i Ljubice Nuše. Ubrzo po njegovom rođenju, a nakon gubitka bogatstva koje je otac sticao trgovinom žitom, porodica Nuša preselila se u Smederevo, gde je Alkibijad proveo svoje detinjstvo, pohađao osnovnu školu i prve dve godine gimnazije, a zatim se vratio u Beograd, gde je maturirao. Kada je napunio 18 godina promenio je ime i postao Branislav Nušić.

Sa samo devetnaest godina, tokom studija 1883. napisao je svoju prvu komediju „Narodni poslanik” i pokazao ne samo fantastično razumevanje društvenih prilika, već i dragocenu prizmu kroz koju ih posmatra, kao i sjajnu veštinu pisanja. Iako je naišla na pohvale i podršku kulturne elite i najuglednijih književnika toga vremena, komedija se neko vreme nije našla na repertoaru, verovatno zbog stava Aleksandra Obrenovića da predstavlja „ruganje borcima za parlamentarizam“.

Branislav Nušić diplomirao je na pravnom fakultetu u Beogradu 1884. godine, a tokom studija je proveo godinu dana u Gracu.

Ubrzo nakon završetka studija, Nušić se borio u Srpsko-bugarskom ratu 1885. godine, koji ga je zatekao na služenju redovnog vojnog roka. Revoltiran što u pogrebnoj povorci Mihaila Katanića, heroja ovog rata, nije bio ni jedan državni zvaničnik, napisao je satiričnu pesmu „Dva raba” za tadašnje opoziciono glasilo „Dnevni list“ i zbog toga osuđen na dve godine robije zbog ismevanja srpske monarhije, a posebno kralja Milana.

Nušić piše i u zatvoru, i to komediju „Protekcija”, što je veoma neobično s obzirom da mu je pisanje u zatvoru bilo zabranjeno. Međutim, znajući da upravnik cenzuriše njegovu poštu, Nušić je počeo da piše svom izmišljenom rođaku ministru. Zahvaljujući ovakvoj dovitljivosti sebi je obezbedio pravo na pisanje i neprekinuto stvaranje.

Da li zahvaljujući tome što kralj Milan više nije želeo da ga vidi u Srbiji ili ne, tek ovaj bivši zatvorenik državnu službu dobija 1889. godine, pa kao zvaničnik Ministarstva spoljnjih poslova biva postavljen za pisara konzulata u Bitolju. Napreduje do pozicije vicekonzula u Prištini i ženi se Darinkom Đorđević 1893. godine. Na jugu Srbije i u Makedoniji proveo je celu deceniju.

Nušić i po povratku u Srbiju radi u državnoj službi iz koje crpi beskrajan materijal za pisanje o nesavršenosti sistema, birokratiji i mentalitetu ovog područja. Godine 1900. postavljen je za sekretara Ministarstva prosvete, a ubrzo posle toga postao je dramaturg Narodnog pozorišta u Beogradu. 1904. godine postavljen je za upravnika Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Godinu dana kasnije napustio je ovu funkciju i preselio se u Beograd, gde se bavio novinarstvom. Pisao je pod pseudonimom “Ben Akiba” i svoj humor unosio i u ovu profesiju.

Godine 1912. Branislav Nušić se vratio u Bitolj kao državni službenik, ali je tokom balkanskih ratova, u februaru 1913. smenjen, jer je smatran isuviše umerenim. 1913. godine osnovao je pozorište u Skoplju, gde je živeo do 1915. Napustio je zemlju sa vojskom tokom Prvog svetskog rata i boravio u Italiji, Švajcarskoj i Francuskoj do kraja rata.

U povlačenju i premeštanju sa mesta na mesto, Nušić se prvo morao odreći nezavršenih rukopisa, ali kako je stanje bivalo sve teže, za sobom je morao ostavljati i neka završena dela, među kojima se našlo i „Sumnjivo lice”. Ova drama je ostavljena na čuvanje Arbanasu koji je Nušiću dao „besu“ da će tekst sačuvati. Iako su tokom rata u Prištinu upali Bugari i sve spalili, pa i svu Nušićevu zaostavštinu, Arbanas je održao reč, pa mi danas možemo da uživamo u delu koje fantastično objašnjava kako nastaju male i velike zavere, opet nepogrešivo oslikava ljudske slabosti, i, kao i sva Nušićeva dela, prikazuje društvenu sliku i poziciju pojedinca koja do dana današnjeg nije izmenjena.

Nušić je od rata uspeo da spasi svoja dela, ali mu je rat odneo nešto mnogo vrednije – sina jedinca. Nakon što je njegova i Darina ćerka Olivera mlada umrla, ostalo im je dvoje dece- Margita i Strahinja, zvani Ban. Ban je u rat pošao kao dobrovoljac. Najpre teško ranjen, Ban se nakon zaceljenja rana vratio u rov i poginuo kao jedan od 1300 kaplara. Nušić nikada nije prežalio sina, a svoja osećanja iskazao je u proznom delu „Devetsto petnaesta – tragedija jednog naroda”.

Posle rata Branislav Nušić je postavljen za upravnika “Umetničkog odseka” Ministrarstva za prosvetu. Na ovoj poziciji ostao je do 1923. godine. Posle toga je postao upravnik Narodnog pozorišta u Sarajevu, da bi se 1927. godine vratio u Beograd. Za redovnog člana Srpske kraljevske akademije izabran je tek 10. februara 1933.

Branislav Nušić je preminuo 19. januara 1938. goine u 74. godini. Kada je umro, zgrada Narodnog pozorišta u Beogradu bila je obavijena u crno platno.

Branislav Nušić bio je izuzetno plodan pisac koji je prvenstveno pisao o ljudima i svemu oko njih. Najpoznatiji je po svojim komedijama: „Protekcija”, „Svet”, „Put oko sveta”, „Gospođa ministarka”, „Narodni poslanik”, „Mister Dolar”, „Ožalošćena porodica”, „Pokojnik”, „Dr”, „Sumnjivo lice”, „Ne očajavajte nikad” i romanima: „Autobiografija”, „Opštinsko dete” i „Hajduci”. Pisao je i drame: „Tako je moralo biti”, „Jesenja kiša”, „Iza božijih leđa”, „Pučina”, „Kirija”, pripovetke: „Politički protivnik”, „Posmrtno slovo”, „Klasa”, „Pripovetke jednog kaplara” i tragedije: „Knez Ivo od Semberije”, „Hadži-Loja”, „Nahod”, „Hadži-Ena”, dok se danas sve više skreće pažnja na njegov značaj kao teoretičara retorike.

Nušić je o sebi govorio da je humorista, a ne satiričar. Njegov humor nije gorak, on ne podstiče podsmeh, on izaziva jedan zdrav smeh i praštanje. Iako je ismevao i ljudsku sujetu, i lažno dobročinstvo, i glupost, i licemerje, on u ismevanju nije otrovan. Bio je i ostao savremen i svevremen.

U varošici Ivanjici koju je Nušić proslavio pretnjom svim prestupnicima iz svojih dela da će biti “viđeni za Ivanjicu” od 2010. godine ponovo živi jedan festival koji neguje sve što je bilo svojstveno za ovog genija smeha: humor, leporečje, misao i kreacija. Kroz brojne umetničke forme i sadržaje, na gotovo svim scenama Nušićijada oživljava duh njegovog vremena i na pozornici i u kafani, i u odevanju i u manirima.

Pred sam kraj leta, tokom tri festivalska dana u avgustu, Ivanjica svima pokazuje da u zemlji Srbiji i regionu postoji veliki potencijal za Nušićevanje, koga treba negovati u kontinuitetu i sa posebnom pažnjom.